Antropozofija - magazin

	BITI COOL	Što zapravo znači - biti cool?
	NESTALO KRŠĆANSTVO	O bogumilima
	Guliver i zrcalo	Je li čovjek najveći, ili je možda najmanji?
	Okreće ti se kotač!	O ciklusima života
	Steiner i geni	Da li su sve informacije o jednom ljudskom biću uistinu zapisane u genima?
	Duh i beton	O starom i novom Goetheanumu

BITI COOL

Iz govornog jezika dobije se katkad uvid u raspoloženje i ugođaj koji je vladao u nastanku pojedinih riječi. Primijetit će se kad se proučava srodne jezike kako neke rijeci istog korijena imaju različito značenje u različitim jezicima. Kulturološki i politički utjecaji formiraju u određenom vremenu vokabular posuđenica koje kasnije u svakodnevnom govoru opstanu ili budu zaboravljene. Danas se, obzirom na veliku izloženost djelovanju anglosaksonskog utjecaja, ustaljuju kod nas u govornom jeziku riječi iz engleskog jezika.

Različito je djelovanje proizvoda jedne kulture u sredini u kojoj on nastane od njegovog djelovanja u sredini i na sredinu u koju se izveze. Tako u okolnostima gdje su ljudi kroz dulje vrijeme okrenuti prema obilnoj konzumaciji za zadovoljenje tjelesnih potreba nastaje potreba da se uspostavi protuteža u jeziku, kako bi se kroz svakodnevni govor postigla, bar u maloj mjeri distanciranost od utjecaja konzumerizma. Kad su svakodnevni utjecaji u duljem razdoblju suprotni mogućnosti slobodnog odnosa izmedu pojedinca i okoline, tada to djeluje hladeci na inicijativu pojedinog covjeka prema okolini. I onda covjek postaje "cool". Iza takvog hladnog odnosa prema onome sto sreće oko sebe, čovjek pokušava zaštititi svoj unutrašnji svijet od destruktivnog utjecaja toga svijeta po vlastitu unutrašnjost, pa se zapravo utječe pokušaju aktivne nezainteresiranosti za stvari oko sebe. Obzirom da nema snage ni ideje mijenjati nešto u okolini, čovjek postaje za tu okolinu nezainteresiran. Izraz "cool", što je vec šire poznato, barem medu mladima, označava i nešto lijepo, nešto sto je odgovarajuće, po pravoj mjeri. "Kak spada". Toliku širinu značenja je zadobio. A tako je to i kod nas.

Ali, kad se prevede doslovno s engleskog - ostaje - "hladan". Ne bismo lako mogli zamisliti da bi "hladno", moglo značiti nesto lijepo, ili nešto posebno dobro, i da bi se u nasoj sredini ta riječ mogla ustaliti s takvim značenjem. Medutim koristi se u tom smislu, ali engleska - cool.

Moglo bi se zamisliti da bi hladno-lijepo moglo biti nesto savršeno, a nedostižno? Duh? Tako se zapravo u kulturi u kojoj je cool zadobio svoje prošireno značenje, mozda duh doživljava. Mi kažemo duhovito, za nesto što zagrijava srce, a opet kad se kaze duh, malo nas uhvati jeza. Obično se misli na nešto neosobno, daleko, hladno. Riječ duh koristi se obično u našoj kulturi u kontekstu nečega nedostižnog.

Može se potražiti neka poveznica u riječi "ohlađen". Možda "odstrašćen". U takvom kontekstu bi se to cool moglo shvatiti bliže nečemu što bi stvarno moglo biti lijepo. "Cool" se medu mladima kaze kada se misli na nesto što baš ima draži. Dakle može i zagrijati. Dakle, paradoksalno, za nesto toplo. Postoji vjerojatno nesvjesna potreba izraziti da je nešto sto ima draži odstrašćeno (neosobno); na neki način odvojeno od svakidašnje strasti (nadosobno?) - da samo takvo nešto ima draž ljepote.

U sredini odakle je izraz "cool" u svom proširenom značenju potekao, pokušava se među naprednijim ljudima razvijati ideal mogućnosti rehabilitacije čovjeka u punom dostojanstvu, bez obzira na ono sto je do tada u životu postigao ili od sebe učinio. To je pozitivna slika npr. američke kulture, gdje se, barem deklarativno, daje čovjeku uvijek nova šansa, sto je, često samo privid, jer se kroz izraz "cool" za ideal ljepote zapravo ipak vjerojatno više pothranjuje nezainteresiranost. Nezainteresiranost za "strasno", ali također i nezainteresiranost za drugoga.

Tako "cool" ostaje zagonetka.

Dinko Raffanelli

Povratak na vrh stranice

NESTALO KRŠĆANSTVO

Nema puno ljudi koji se moraju suočiti s potpuno otvorenim izborom koji se tiče njihovog vjerskog uvjerenja. Ljudi koji se ne mogu više osloniti na konvencije, lakomislenost i vjerojatnosti i čiji izbore imaju velike posljedice za njihove živote, s izborom riskiraju čak i svoj život.
Bogumili su bili u takvoj situaciji. Očaj Bogumila zbog gubitka najvećih vrijednosti u postojećoj vjeri, mora da je bio dubok. Reakcija potekla iz jake duševne nužde bila je radikalna. Pokušaj da se ponovo dođe do prvobitnog apostolskog kršćanstva vodio je do raskida s postojećom crkvenom praksom. Time je privremeno i mjestimično stavljen van funkcije vladajući društveni red u Europi.
Privremeno, da, jer osveta je bila velika. Bogumilstvo je u tom omjeru sustavno istrijebljeno da su znanstvenici u 20-om stoljeću mogli poreći da je ikada postojalo.
Danas jedva da možemo naći tragove: 20-ak pisanih evanđelja, jednu oporuku i, na kraju, 'najtvrđi materijal': nekoliko tisuća stećaka u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji. U povijesnim rimsko-katoličkim izvještajima je negativno obojeno opisano tko su bili i što su htjeli Bogumili. Preko ove oskudice materijala koje nam je na raspolaganju, moramo oblikovati našu sliku o bogumilstvu.
Iz popisa u knjizi profesora Subotića vidi se da je stvarnostza Bogumile duhovni svijet u kojem je vladar Krist. Čovjek u svom najdubljem biću je anđeo, i samim time točka u duhovnom svijetu.
Naš fizički svijet je od kosti do krvi nesavršen svijet, čak i stvoren od 'malog Boga' (satan). U tom svijetu čovjek zapravo nikada nije 'doma'. Što se tiče daljnje prirode svijeta profesor Subotić razlikuje kod Bogumila 2 različite pozicije: 1. Svijet koji je u svojoj prirodi zao, može biti transformiran kada čovjek apsorbira kristovo zračenje iz duhovnog svijeta. 2. Duhovni i fizički svijet ostaju odvojeni. Čovjek može samo raditi na tome da ostane 'čist' i nadati se ujedinjenju s Bogom nakon smrti.
Profesor Subotić naznačava da su te različite vijzije vjerojatno postojale jedna kraj druge i da su se redovnici pridržavali strožijih pravila od drugih vjernika. Postojala je visoka duhovna kultura usmjerena na otklanjanju svih opterećenja koja udaljavaju čovjeka od Kristovog duhovnog svijeta. Vegetarijanstvo, ukidanje posjeda i zabrana smrtne kazne bili su sustavni dijelovi te kulture.
Ne postoji nijedan trag crkvene zgrade. Bogumili su vjerojatno molili na otvorenome ili u drvenim zgradama. Vanjska skromnost Bogumila dolazi iz uvjerenja da je vanjski fizički svijet u velikoj mjeri prividan i da je relevantno samo unutarnje oslobođenje od tog vanjskog svijeta u korist doživljavanja Kristovog duhovnog svijeta.

PORIJEKLO BOGUMILSTVA

Bogumili su ostavili malo otisaka u svijetu. Njihovi vladari bili su znatno više motivirani da se izražavaju u fizičkom svijetu. Oni su drastično uklonili ionako slabe ostatke bogumilske kulture. Zbog toga je bogumilska kultura zadržala nekako zagonetni karakter. Iz različitih izvora dobivamo sliku pokreta koji traži najkraći put do izvornog kršćanstva. Zagonetna ostaje međutim bogumilska vjera u reinkarnaciju. Da bismo to odgonetnuli možda trebamo pomisliti na 8. Ekumenski konzil, 869., kada je deklarativno potvrđeno da se tročlani čovjek sastoji od tijela, niže duše i više duše. To znači da naša kultura od tog trenutka otklanja duh iz čovjeka. Sveti duh dobiva ulogu u pozadini. 'Čovjek-bez-duha' , dakle bez vječne komponente, postao je standardni model sljedećeg tisućljeća. Ta odluka iz 869. potaknula je različite heretičke pokrete, pogotovo u Bugarskoj. Moguće je da su Bogumili, upravo vjerujući u vjećni Duh kao sastavni dio čovjeka, vjerovali da je taj vječni božanski duh u čovjeku nositelj različitih ljudskih života.
U Ezoterische Betrachtungen III Rudolf Steiner naznačava da je puno srednovjekovnih heretika u svom prošlom životu imalo znanje o starim misterijama. U tim misterijama Krist je označen kao 'sunčevo biće'. Događajem na Golgoti Krist se povezao sa Zemljom. Srednovjekovni heretici (među njima Bogumili) u svom prošlom životu tako su intenzivno doživljeli 'Krista kao sunčevo biće' da ga sada više ne mogu naći. Kristovo povezivanje sa Zemljom teško su prihvatili i zbog toga su tražili utočište u herezi, koja samo priznaje božansku prirodu Krista.
Nakon pada bosanske države usljed turskim osvajanja pada i crkva krstjana (Bogumila) koja ne dobiva mjesto u turskom carstvu. U sljedećem razdoblju znanje o božanskom karakteru Krista gotovo potpuno će nestati iz europske kulture.
Od 16-og stoljeća započelo je razdoblje koje je R. Steiner nazivao 'razdoblje duše razuma', tj. period u kojem se svijest ravna prema materiji. Božanska veza u čovjeku postati će tmurnija. I ezoteričko kršćanstvo Bogumila postati će fantom. Bitan element nestaje iz europske kulture.

Srdačno vam preporučujemo knjigu prof. Subotića 'Bogumili', u izdanju Antropozofskog Društva Marija Sofija, Zagreb, 2002.

J.H. Verschoor

Povratak na vrh stranice

Guliver i zrcalo

   Možda je Guliver stajao ispred zrcala na povratku sa svojih putovanja. I možda se pitao: Jesam li zapravo veliki ili mali ? Nije znao jer je bio i jedno i drugo.
Prema Steineru mi, ljudi, stalno živimo. Tu na zemlji, u fizičkom svijetu, i poslije smrti ili prije rođenja, u duhovnom svijetu.
   Na zemlji žive i druga bića u fizičkom tijelu (životinje, biljke), ali mi smo "najveći".
U životu poslije smrti nemamo više tijelo. Kao da ulazimo kroz vrata i počinjemo živjeti u duhovnom svijetu, kao što žive anđeli. Ondje bismo trepnuli našim tobožjim očima, jer ondje, između anđela..... mi smo najmanji od svih bića.
   Mi dakle živimo točno kao u Guliverovoj priči, koji se prvo mora suočiti s patuljcima, a poslije se nađe među divovima. Je li to prava slika našeg života ?
Nosimo li sa sobom, kao "najveći" na ovom svijetu, puno više mogućnosti nego što mislimo ? I moramo li, kao najmanji, priznati da postoje svjetovi i bića koji su daleko iznad nas ?
   Da li smo svi Guliveri ? Stanite ispred zrcala i zapitajte se kao pravi Guliver tko ste vi zapravo.

Povratak na vrh stranice

"Okreće ti se kotač!"

   Sjećate li se nekadašnje situacije ? Sjediš na biciklu i netko viče sa strane: "Hej, okreće ti se kotač!" Na trenutak se uplašiš, a onda vidiš da je sve u redu: ti si na biciklu, što znači, sjediš a ipak se krećeš. Isto tako, čini se da i Steiner razbija naš zamišljeni mir. Čini se da normalno živiš svoj mali život: ujutro se probudiš, navečer zaspiš i u međuvremenu manje ili više prčkaš. I sutra ponovno iznova.
   A onda on viče sa strane:"Okreće ti se kotač !"
   Taj običan, normalan život od jutra do večeri, sa svim tim običnim, malim stvarima je dio neke puno veće cjeline. Tvoj život ne počinje ujutro i ne završava navečer, ne počinje sa rođenjem i ne završava smrću. Ta druga strana - ne dan nego noć, ne fizički život nego period između smrti i rođenja - jednako je stvaran dio tvog života.
   I još više od toga: kao kotač, ta cjelina u potpunosti se kreće kroz postojanja.
   Dakle: "Okreće ti se kotač!"

Povratak na vrh stranice

Steiner i geni

   U svibnju 2000.g. 165 genetičara iz cijelog svijeta kladilo se: koliko čovjek ima točno gena? Najviša procjena broja gena je bila 153 000, prosječne procjene kretale su se oko 62 000. Takav broj je logičan: geni, kako su ustanovali znanstvenici, su najfundamentalniji građevni elementi ljudskog organizma. Naš organizam je vrlo kompleksan. Tako imamo npr. 10 milijardi moždanih stanica. Kada već male biljke imaju 26 000 gena, koliko bi onda trebao imati čovjek ?
   Nakon godinu dana ustanovljeno je da čovjek ima otprilike 27 000 gena.
Kako je moguće da su veliki znanstvenici za toliko promašili i da čovjek, kako su sami priznali, ima tako ponižavajuće mali broj gena ?
   "Pokažite mi vaš DNA i ja ću vam reći tko ste vi", rekao je Walter Gilbert, američki genetičar. Ako imamo čovjekovu genetičku strukturu, onda imamo i njegov plan gradnje. Jedan gen, jedna funkcija, svi geni, sve funkcije.
Ali sada se vidi da geni nisu najosnovniji samostalni gradivni elementi ljudskog organizma. Gen je dio cijeline i nema jedinstvenu materijalnu funkciju. Gen ne proizvodi samo jednu, već više različitih vrsta bjelančevina koje se dalje same mogu oblikovati i obavljati različite funkcije. Tako je gen dio u velikoj mreži. U mreži su svi dijelovi povezani. Kad pokreneš jednu točku u mreži, cijelina se kreće.
   Čini se da znanstveni svijet mora odgoditi trenutak u kojem će moći ustanoviti definitivnu materijalnu osnovu postojanja čovjeka.
   Ali, umjesto da tražimo dalje, na još dublijim razinama, bismo li se usudili tražiti u smjeru u kojem je Steiner tražio ?
Da li bi se materijalna znanost usudila uputiti u potragu za duhom koji stoji iza i stvara plan izgradnje tijela ? Takva jedna znanost trebala bi se koncentrirati na duh koji je inicijator izgradnje tijela. Jedino u tom smjeru mogli bismo naći osnove našeg organizma.
   A čovjek bi konačno bio priznat kao ono što on u biti i jest: duhovno biće utjelovljeno na materijalnom planu.

Povratak na vrh stranice

Duh i beton

    U svojim tečajevima Rudolf Steiner pružio nam je sasvim novi uvid u područja kao što su medicina, pedagogija i poljoprivreda. Isto tako,njegov tečaj za arhitekte i danas još uvijek inspirira mnoge.

Od 1907. Steiner crta skice za zgradu čija gradnja započinje 1913. Steiner prati svaki korak izgradnje i čak i sam pomaže . Riječ je o Goetheanumu, centru Antropozofskog Društva u Dornachu, u Švicarskoj. Zgrada, koja je bila drvena, završena je 1919. , ali je u novogodišnjoj noći 1922. zapaljena i potpuno izgorjela. Za sljedeći, danas još postojeći Goetheanum, Steiner je samo dao skice.

Nova zgrada nije više drvena, već betonska. Što to znači? Drvo je proizvod prirodnih sila koje postoje neovisno od nas. Beton, nasuprot tome, ljudski je izum i jedini njegov zadatak je biti tvrd kao kamen i što duže ostati materijalni nosač konstrukcije. Usporedimo li drvo s duhom i beton s materijom: zbog prejakih negativnih sila na svijetu, duh, odnosno drvo samo, ne može biti nosač duha. Tvrda materija mora oblikovati duh.
    Beton odnosno materija mora omogućiti i izreći duhovni sadržaj. Tako u razdoblju drugog Goetheanuma ne možemo pobjeći u duh, nadajući se da smo tako dovoljno zaštićeni. Tako ćemo postati neizbalansirani ljudi koji ne mogu izdržati pritisak svijeta.
    Umjesto toga moramo biti tvrdi ili realistični kao beton: ništa na svijetu ne može nas slomiti ili izbaciti iz ravnoteže. Kao novi Goetheanum moramo biti tvrdi kao beton da bismo mogli bolje izreći, oblikovati, nositi i doživljavati duh, a ne odmah izgorjeti, kao drvo.